Glazbeno-odgojna metoda Shinichija Suzukija i suvremeno istraživanje mozga

Prof. Dr. Peter Heitkämper, Institut za školsku pedagogiju i opću didaktiku, Sveučilište u Münsteru, Njemačka,  link na web stranicu                                     Pripremio: Danijel Zeljak, Suzuki učitelj violine


Shinichi Suzuki je svoju genijalnu metodu nazvao "Metoda obrazovanja talenata". Ona pobuđuje pažnju svakog informiranog pedagoga. Čak i onog, koji ništa ili vrlo malo zna o glazbenom odgoju i posebno o violini. Ova metoda postavlja mnoga pitanja općenito o našem odgoju, a posebno o značaju glazbenog odgoja. Možda japanska pitanja nama zapadnjacima. Možda pitanja o Zenu.

Suvremeno proučavanje mozga danas nudi interesantne hipoteze u vezi učenja pa i učenja glazbe. Zbog toga želim ovdje usporediti ukratko pet fascinirajućih elemenata Suzuki metode sa suvremenim istraživanjima mozga i našim suvremenim odgojem. 

 

1. Suzuki i glazbena socijalizacija

Prvi princip koji Suzuki postavlja je: od rođenja se djetetu trebaju ponuditi najbolja sredina, najbolji utjecaji, najbolji odgajatelji. To kažu i pedagozi. Maria Montessori govori o potrebi jedne pripremljene sredine. Preneseno na Suzuki metodu (sprovodeći je nadalje "zapadno") današnja pedagogija govori o jednom "modeliranom obrazovnom okruženju ", o jednom fluidu sredine u kojoj se uči; nastaje jedno "morfogenetsko polje " (Sheldrake 1989), jedna linija razvoja, jedna socijalizacija koja vodi do jednog "scenarija", tj. do jednog nesvjesnog životnog plana, kako ga zove transakcijska analiza; jednostavno rečeno, do onoga što nam je svima poznato: kada imamo jednu glazbenu kuću, gdje se s radošću i puno i dobro pjeva, svira instrumente, tada tamo nastaju poticajne strukture za glazbu, jedna glazbena socijalizacija; tamo je i vježbanje samorazumljivo i kao trud i trošak za glazbu uračunato. Tako nastaje nešto kao glazbenom percepcijom hranjena životna filozofija. Nastaje i prijemčivost za glazbu i jedan put stizanja do glazbe, koji prodire kroz percepciju u svjesnost tijela.

Suvremena subjektivna didaktika podvlači i Suzukijevu ideju – prastaru pedagošku ideju - o "metodi materinskog jezika", tj. o prirodnom podučavanju glazbe, time što će je dijete prirodno čuti u obitelji; time što obitelj voli glazbu, time što majka (molim vas isto i otac!) svira neki instrument. "Metoda materinskog jezika vodi dijete kroz neprestanu stimulaciju do toga da razvija sposobnosti i usvaja ih"; to je jedan fiziološki proces: "Čini se da su interakcija između roditelja i bebe, njihov suživot, duh roditelja, njegov glas kao i funkcije, koje dijete instinktivno uči i usvaja, također u potpunosti fiziološki" (Starr 1984, str.11 ff.).

Proučavanje mozga pruža ovdje posebna objašnjenja. Već iz prve socijalizacije. Uho i odgovarajući dijelovi mozga su razvijeni već prije rođenja. Istraživač sluha Alfred Tomatis je dokazao sluh kod embrija u dugogodišnjim eksperimentima; srčani puls je osnova ritma; dijete sluša unutarnje tjelesne šumove majke; prepoznaje i glazbu koju je slušalo prije rođenja; i posebno: majčino sviranje violine, jer se sviranje violine prenosi preko ključne i prsne kosti. Proučavanje mozga nam govori u prvim danima, otprilike nakon dva tjedna, o preplitanju (Vester 1996), zatim o čvrstim osnovnim obrascima spoznaje i  razmišljanja (ebd.), zatim o razvoju često korištenih živčanih kanala (dendriti i aksoni). U svakom slučaju podržava svima nama poznati temeljni utjecaj početne sredine na razvoj mozga i asocijacije na koje se vezuje naše razmišljanje i spoznaja. Glazba ima još i veći utjecaj zbog njenih vibracija, zbog mnoštva frekvencija, zbog energije koja se nalazi u glazbi i pozitivnom slušnom doživljaju, koji neposredno ulaze u svjesnost tijela i prema Tomatisu energetiziraju veći dio moždanih aktivnosti (Tomatis 1987).

A Suzuki zahtijeva dobru glazbu, najbolju glazbu kao svakodnevnu zvukovnu pozadinu, i trebamo dodati: ne onu koja stalno ubija u pojam, već onu koja će uvijek iznova smisleno biti dana na slušanje ("intermedijarno pojačanje " prema Skinneru). Istraživanje mozga pokazuje prema pokusima, da kada se klasična glazba koristi određeno vrijeme – ne predugo, ne previše uzbuđujuća, ne zahtjevna i prezahtjevna, već koja će biti prihvaćena kao pozadina i radosno primijećena kao poznata – to proizvodi  "hormone sreće", isto kao i meditativna glazba, neki oblici pop glazbe; a rock glazba je svrstana kao negativna.


2. Samodisciplina, točnost, vježbanje i proučavanje mozga

Drugi Suzukijev princip glasi: "bez strke i žurbe" (Suzuki 1975, str. 60). On time naglašava radosnu izdržljivost u samodisciplinirajućoj točnosti, ponavljanje, ustrajno strastveno-disciplinirano vježbanje i rad na samoodgoju, volja za savršenstvom izvedbe pri svakom pokušaju; prema Zen izreci: što činim, činim potpuno; dajem najbolje od sebe. I to naravno sa elanom, s unutarnjom radošću i beskrajnom pažnjom, zaigrano-ozbiljno.

Ovdje suvremeno proučavanje mozga može dati više obrazloženja:

  • Učenje treba pozitivnu atmosferu; svako učenje sa strahom i pod negativnim stresom, distresom, dovodi do blokade u učenju i do negativnog stanja hormona;
  • Učenje sa radoznalošću, oduševljenjem, dakle pozitivan stres ili eustres, sa pozitivnim naporom, sa stalnim uspješnim iskustvima, je psihološki povoljno, stvara i u mozgu pozitivnu situaciju sa sinapsama: tada one opaljuju kao lude (Vester 1996);
  • Svaki proces učenja je fiziološki trasiranje puteva preko živčanih stanica, dendrita, aksona, sinapsi prema mnogim daljnjim živčanim stanicama; povoljno je ako je to trasiranje odmah pravilno. "Pravilno" kod jednog glazbala znači prije svega: kada su motorika i motosenzorika odmah ispravne. Zbog toga se preporuča pažljivo, vrlo polagano, odmah pravilno vježbanje u smislu savršene izvedbe. Naravno da se mogu napraviti pogreške i zalutati; kruto discipliniranje i strah od pogrešaka ponovno stvaraju štetan stres; pogrešno trasiranje se može ispraviti, posebno onda, kada se pažljivo vježba sa radosnom lakoćom, humorom i kreativitetom punim pažnje; ali u osnovi se ne smije postati "šlampav", pogreške i nepažnja ne smiju postati navika. I ovdje je Suzuki u pravu.
  • Ponavljanja predstavljaju trasiranje, trasiranje živaca u mozgu; što se češće pravilno ponavlja, to će živčani kanali postati širi, utvrđeniji, i to će sinapse postati jače; ova ponavljanja se moraju međutim desiti uvijek sa punom energijom, jer onda su ta ponavljanja kreativna, prepoznata – ali uvijek iznova nova: upravo kao što se treba svirati jedna skladba: uvijek iznova svježe i kreativno.
  • Dakle treba dati prednost jednoj radosnoj, kreativnoj preciznosti. To je veliki problem. Jer kreativitet je na neki način povezan sa kaosom. Mozak treba uvijek iznova jednu novu zadaću (Holler 1991, str. 358 ff.); novija istraživanja govore u vezi s tim o jednom plastičnom živčanom sustavu (ibid. str. 359): vježbanje je tako uvijek novo i potiče plastičnost mozga; i kada se vježba s preciznošću i uvijek jedno te isto, svejedno se to treba osjetiti i doživjeti kao novo i kreativno: tada ta ista skladba nikada nije ista, već uvijek jedna nova skladba; ovaj način vježbanja dakle potiče kreativnost mozga; ona je dobra i za samu skladbu, jer se uvijek iznova otkriva nešto novo;
  • Vježbanje s radošću je vježbanje sa što više asocijacija, na koje se mozak može nadovezati (Vester 1996): asocijacije sa preciznošću pokreta u usporenom tempu i motorički i senzorički funkcionalnim pravilnim pretjerivanjima, asocijacije sa osjećajem dodira, svjesnost tijela: "kako osjećam ovo mjesto?", asocijacije općenito sa emocionalnim osjećajem i predodžbom emocionalnih situacija, egzistencijalnih situacija: gnjev, ekstaza, ravnodušnost, ljubav, radost do neba – smrtno potišten.

Upravo glazba nudi ovu cjelovitost čovjekovog doživljaja. Ona treba biti prisutna pri svakom vježbanju. Emocionalno bitan limbički sustav je jedan stari dio mozga, dakle vrlo bitan. Svi pokreti, sva opažanja su popraćena emocijama putem limbičkog sustava; u glazbi i pri vježbanju i sviranju nadamo se radosnim. Ova "radost učenja" je zaslužna "za pozitivnu hormonsku situaciju pri učenju i time za besprijekorno funkcioniranje sinapsi i kontakata između moždanih stanica. Zbog toga se informacije koje su povezane sa pozitivnim doživljajima posebno dobro obrađuju i shvaćaju i isto tako višestrano (i time "spremnije za primjenu") pohranjuju u pamćenje" (Vester 1975, str. 142).

3. Motorika, inteligencija, glazba i proučavanje mozga

Preciznost i potraga za mnogoznačnim asocijacijama ukazuju na značaj motorike i senzorike u Suzukijevoj metodi, posebno ruke, i povezanosti s inteligencijom i  odgovarajućim moždano-fiziološkim objašnjenjima.

Roger Sperry, jedan od najznačajnijih istraživača mozga današnjice, koji je za svoja istraživanja dobio Nobelovu nagradu, smatra: mozak radi samo za motoričku koordinaciju (Hanna 1994, str. 131). Zbog toga je motorika toliko bitna. Pokret je osnova svakog osjećaja, svakog djelovanja i svake misli. Najstariji dijelovi mozga, korijen mozga i mali mozak, su od temeljnog značaja: oni koordiniraju sve nadolazeće motoričke i senzomotoričke aktivnosti (senzorička integracija), filtriraju ih i prenose ih dalje limbičkom sustavu i velikom mozgu (Jean Ayres).

Inteligencija je jedna moždano-fiziološki senzomotorički izgrađena sposobnost. Ona se izgrađuje djelovanjem. To se inače dobro slaže sa razvojnom filozofijom Jean Piaget, koja dokazuje, da djeca svoje spoznaje, svoje pojmove, svoja djelovanja stiču. Inteligencija je prvo inteligencija djelovanja: prvo mehanički opip, zatim inteligentni opip, kazuje znamenita pedagoginja Célestin Freinet. Djelovanje je višeznačno djelovanje sa rukom. Još je Aristotel rekao da je ruka jedno oruđe uma.

Glazba, posebno sviranje glazbala, potiče diferencirano djelovanje rukama. Prsti zauzimaju važno mjesto u mozgu, kako motorički, tako i senzorički (Hanna 1994, str. 135/136). Oni stoje u integrativnoj vezi sa bazalnim motoričkim i senzoričkim centrima, npr. sa malim mozgom, uhom/ temporalnim režnjem sa svjesnošću tijela i osjećajem za ravnotežu, a ovi neurološki sa srcem. Koordinacija između mozga, oka i ruke je evolucijski bila od izvanrednog značaja, ona je shodno tome vrlo dobro izražena i utječe na inteligenciju kao sposobnost snalaženja u životu (jer to je definicija inteligencije).

Istraživanja pokazuju da postoji direktna veza između inteligencije prstiju i inteligencije. U svakom slučaju pokazuju da se sam po sebi već veliki dio velikog mozga za prste kod glazbenika još značajno proširuje i da je tamo stvaranje sinapsi jako olakšano (Die ZEIT 11.10.96). Vježbe za prste jačaju inteligenciju, budnost, senzitivnost. Kod violine su prsti lijeve ruke aktivni: oni dakle aktiviraju desnu stranu velikog mozga, čije su značajke "glazbenost, prepoznavanje obrazaca i prostorno opažanje". A desna ruka aktivira diferencirano vođenje gudala, analitički točno diferencirano vođenje gudala. Dokazano je da se sviranjem violine, posebno prije 13. godine, dijelovi mozga za prste očito jače povezuju. Uostalom, veza između lijeve i desne strane velikog mozga je kod glazbenika posebno jača nego kod što je prosjek, tako da tok informacija može dobro teći i međusobno se dobro uskladiti.

4. Pamćenje

Treći Suzukijev princip glasi: "Najvažnije je ‘obrazovanje talenata pamćenja’" (Suzuki 1975, str. 113).

Danas se smatra da postoji nekoliko modela pohranjivanja pamćenja, senzoričko, kratkotrajno i dugotrajno pamćenje. Informacije pristižu motoričko-senzorički kao električne informacije u senzoričko pamćenje; čujno se vrlo kratko pohranjuje u "eho-pamćenje", ali samo onda, ako se doživi kao smisaono. Važno je dakle pohraniti informacije kroz njihovo prepoznavanje kao važnih i asocijacije sa već postojećim opažanjima. U kratkotrajnom radnom pohranjivaču se poznato (također iz dugotrajnog pamćenja) povezuje s novim; to je također funkcija vježbanja i ponavljanja, tj. utvrđivanja; kada stare i nove informacije dobro odgovaraju jedna drugoj, to jača informacije; ako ne onda dolazi do intereferencije, tj. do uništavanja starih informacija: zbog toga je dobro odmah pravilno vježbati, kako bi staro vježbanje predstavljalo dobar temelj za uvijek novo vježbanje. Postoji veliki broj tehnika pamćenja (Hüholdt 1995). Suzuki ne poznaje bizarnu tehniku, Ortovu tehniku i dr., već daje naglasak na dobrom strukturiranju nastavnog materijala. Za njega pri sviranju tj. vježbanju postoje tri velika potpornja pamćenju: 1. intenzivno doživjeti, 2. informaciju prikupiti više puta i 3. informaciju prenijeti shodno tipu učenika. 

  1. znači: intenzivno, vježbati sa svom koncentracijom i energijom, doživjeti sviranje i vježbanje; vježbati znači: fizički koncentrirano i točno, i mentalno koncentrirano i
    točno: ne neprestano prosviravanje, već oboje: fizičko vježbanje i mentalno  uživiti se, kako se to mjesto "osjeća" (Die ZEIT 10.11.96), oboje pojedinačno, a prilikom sviranja mentalno i fizički zajedno. Proučavanje mozga poznaje Carpenterov efekt, ideo-realni zakon, koji kaže, da mozak stavlja mentalno već motoriku u pogon, prije nego što će ona biti upotrijebljena. Mentalno vježbanje dakle već stvara mentalnu motoriku; ona treba odmah biti savršena; sukladno tome može i izvedba biti fizički savršena.

  1. znači: vježbanje kao ponavljanje. Time i ponavljanje i vježbanje dobija od proučavanja mozga potvrdu: kod kratkotrajnog pamćenja razlikuju se dva oblika ponavljanja: održavajuće ponavljanje i obrađujuće ponavljanje. Proučavanje mozga predmnijeva, da neuroni imaju "petlje povratnih informacija", koje se ponavljanjem uvijek iznova moraju aktivirati, sve dok ne prijeđu u dugotrajno pamćenje.
  2. znači: učitelj i učenik moraju poznavati tip učenika: jedan uči akustički, drugi optički, većina kinestetički; sukladno tome treba biti i metoda; ona treba imati barem jedan miks iz više polja asocijacija. Suzuki dopušta sukladno tome učenicima baviti se violinom na mnogobrojne zaigrane načine; on stvara puno asocijacija: kroz uspješna iskustva i humor koji su povezani sa sposobnostima učenika, kroz stalno slušanje, oponašanje majke, kroz audio materijale, kroz samostalan rad.

5. Oponašanje i kreativitet 

Sam Suzuki je na svojim nastavnim satovima bio iznimno kreativan – puno kreativniji nego njegova uputstva, sa kojima je u prvom redu želio osigurati prve značajne temeljne moždano-fiziološke poveznice za manju djecu – kasnije se suvremeni Suzuki učitelji sve više odvajaju od toga i razvijaju više krativnosti. Kroz oponašanje sviranja / govor majke, malo dijete dobija motivaciju; ono oponaša, biva neumorno preciznije sve do savršenstva. Za to mu na početku ne treba "gramatika", niti "note". Ali kasnije, tako naglašavaju zapadni glazbenici, mora doći do oslobađanja od kakvog god savršenog oponašanja, od kakvog god savršenog učitelja: kreativnost samostalne ličnosti. I to se da moždano-fiziološki potkrijepiti. Kao što svi znaju, veliki mozak ima dvije moždane polovice sa dvije različite funkcije. Glazba je sačinjena od frekvencija. Frekvencije, aktivnosti koje prodiru u uho, koje prenose obrasce aktivnosti na središnju moždanu jezgru, u limbičkom sustavu dobivaju emocije i u svojem vođenju melodije potiču desnu moždanu polutku (prostorna reprezentacija); preciznost sluha se događa u lijevoj moždanoj polutki (analitička reprezentacija). Na taj način su u glazbi obje moždane polutke vrlo aktivne; još jednom naglašavajući: posebno desna polutka, koja kod nas često biva zapostavljena. Važno je međutim znati, da ova sprecijalizacija obje moždane polutke počinje tek od sedme godine života, kod djevojčica drugačije i ranije nego kod dječaka i različito u odnosu na različite sposobnosti mozga. U tom smislu je cjelovita i precizna Suzukija postavka moždano-fiziološki ispravna; ona mora kasnije razvojno-psihološki postati kreativnija i diferenciranija: za desnu polutku je potrebno školovanje intuicije, fantazije, imaginacije, za lijevu polutku školovanje analize, svjesne obrade zajedno sa školovanjem emocija, pamćenja, samoodgoja.

Impulsno-orijentirana glazbena pedagogija postavlja dakle pozitivne impulse, ona je bogata doživljajima, započinje sa pozitivnom metodom, materijal zaogrće igrom, budi radoznalost u vezi materijala, bogata je pokretima i svjesna tijela, donosi puno asocijacija i polja opažanja, ali pri tome je uvijek koliko je god moguće precizna, kako se kasnije ne bi moralo ispravljati krivo naučeno.

Sve ovo je Suzuki znao, i to je bio njegov uspjeh. To je uspjeh današnjih Suzuki učitelja i učiteljica.


6. Pitanja

Uvijek iznova se postavlja pitanje o prenosivosti Suzuki-metode: Suzuki je bio Japanac. Njegova metoda ima tipično od Dalekog istoka, Japana. Da li se zapadno učenje i zapadna glazba mogu učiti japanskim metodama? Nije li kod Shinichi Suzukija također puno Zena njegovog imenjaka (i rođaka op.pr.) Daisetsu Teita’ro Suzukija? To neprekidno vježbanje, radost vježbanja, koncentracija, preciznost izvedbe?

Ali: nije li to upravo ono što nas toliko fascinira, ono što mi trebamo na Zapadu? Jedna sinteza tog koncentriranog Zena sa kaotičkim kreativitetom, koje toliko potiče naš mozak? To 90 % transpiracije (znojenje) i 10 % inspiracije? To čini, tako nam kaže Goethe, jednog genija. Transpiracija s entuzijazmom. Koncentracija i kreativitet. U tom smislu je Suzukijeva metoda zaista jedna metoda obrazovanja talenata.


7. Literatura

Campenhausen, Jutta von: Etüden für den Kopf. Der Griff zum Instrument verändert das Gehirn. In: Die Zeit, 11.10.96.

Hanna, Thomas: Das Geheimnis gesunder Bewegung. Paderborn 1994.

Holler, Johannes: Das neue Gehirn. 2. Aufl., Paderborn 1995.

Hüholdt, Jürgen: Wunderland des Lernens. 10. Aufl., Bochum 1995.

Kösel, Edmund: Die Modellierung von Lernwelten. Ein Handbuch zur Subjektiven Didaktik. Etztal-Dallau 1997.

Sheldrake, Rupert: Das schöpferische Universum. Die Theorie des morphogenetischen Feldes. München 1989.

Starr, William: The Suzuki Violinist. Die Suzuki-Violin-Methode. 2. Aufl., Regensburg 1984.

Suzuki, Shinichi: Odgoj s ljubavlju. Centar za glazbenu poduku, Zagreb 2002.

Tomatis, Alfred: Der Klang des Lebens. Reinbek 1987.

Vester, Frederic: Denken, Lernen, Vergessen. 26. Aufl., Stuttgart 1996 (1975).

 

 







Od rođenja se djetetu trebaju ponuditi najbolja sredina, najbolji utjecaji, najbolji odgajatelji.







Metoda materinskog jezika vodi dijete kroz neprestanu stimulaciju do toga da ono razvija sposobnosti i usvaja ih.


Početna sredina ima temeljni utjecaj na razvoj mozga, na kasnije razmišljanje i poznaju.                


Glazba energetizira veći dio moždanih aktivnosti.



Odgovarajuća klasična, meditativna ili pop glazba proizvodi "hormon sreće".












Učenje treba pozitivnu atmosferu i pozitivan stres (inspiraciju).       


Učenje fiziološki predstavlja trasiranje puteva u živčanom sustavu. Zato je bitno od početka vježbati (trasirati) pravilno.




Što se češće pravilno ponavlja, to će živčani kanali postati širi, a sinapse jače.  


Treba vježbati sa radosnom i kreativnom preciznošću koja potiče kreativnost mozga.




Vježbanje s radošću je vježbanje sa što više asocijacija na koje se mozak motorički, senzorički i emocionalno može nadovezati.


Glazba nudi radosnu cjelovitost čovjekovog doživljaja. Informacije povezane sa pozitivnim iskustvima se posebno dobro obrađuju i pohranjuju u pamćenje.


Motorika i senzorika su povezane s inteligencijom i moždano-fiziološkim procesima.






Inteligencija se izgrađuje djelovanjem, posebno djelovanjem rukama.


Glazba, potiče diferencirano djelovanje rukama. Prsti zauzimaju motorički i senzorički važno mjesto u mozgu.


Postoji direktna veza između inteligencije prstiju i inteligencije.
Kod glazbenika je dio mozga za prste značajno proširen.


Sviranjem violine prije 13. godine se dijelovi mozga za prste jače povezuju. Kod glazbenika je veza između lijeve i desne strane mozga posebno jača.




Pravilnim vježbanjem u prošlosti stvara se dobar temelj za vježbanje u budućnosti.












Vježbanje mora biti i fizičko i mentalno istovremeno i s istom energijom.



















Na početku je bitno oponašanje, a od 7. godine razvoj kreativne i samostalne ličnosti.














Kvalitetna pedagogija je puna pozitivnih impulsa, doživljaja, igre, pokreta i svjesnosti tijela, asocijacija, gaji radoznalost, ali je pri tome u najvećoj mjeri precizna.





Obrazovanje talenata znači:

puno truda + entuzijazam

koncentracija + kreativitet