Ovo je izvadak iz knjige "Emocionalna inteligencija" Daniela Golemana, str. 82-86.
Ovaj dio iznesenim podacima, statistikama i istraživanjima govori na vrlo upečatljiv način zašto je rani početak sa violinom bitan te pogotovo daje naslutiti mehanizme koji su potrebni za uspješno svladavanje zadaća, odnosno daje odgovore na pitanje "kako postati uspješan". To su između naravno marljivog redovitog vježbanja i ponavljanja malih i najmanjih koraka, posebno sposobnost, kako je jedan autor jako dobro sročio, ostvarivanja »cilju podređene samonametnute odgo­de zadovoljstva« koje dovodi do razvijanja "spektra društvenih i emocionalnih sposobnosti" koje će djeca moći koristiti kasnije u životu.
Ono što moramo napomenuti je da Suzuki metoda obrazovanja talenata, kako i samo ime govori, za razliku od nekih iznesenih stajališta u ovoj knjizi, zastupa i dokazuje u praksi stajalište da se sve vještine i sposobnosti mogu razviti pa i pogotovo to shvaćanje vrijednosti zalaganja i marljivosti kako bi se ostvario određeni cilj te osvojila zaslužena nagrada. Ponekada je postignuti uspjeh dovoljna nagrada, a ponekada je potrebno dodatno nagraditi.
 

"S druge strane, razmislite o ulozi pozitivne motivacije - stvaranja osjećaja elana, gorljivosti i samopouzdanja - u postizanju uspjeha. Istraživanja provedena među olimpijskim sportašima, svjetski priz­natim glazbenicima i šahovskim velemajstorima pokazuju da je ono što je njima zajedničko upravo sposobnost da motiviraju same sebe za ustrajno provođenje stalnih vježbanja i treninga. A uza stalni po­rast razine usavršenosti potrebne da bi se u određenoj vještini dos­tigla svjetska kvaliteta, ovakvi strogi treninzi sve češće moraju zapo­činjati u djetinjstvu. Na Olimpijskim igrama održanim 1992. dva­naestogodišnji članovi kineske ekipe skakača u vodu u životu su ukupno izveli jednak broj probnih skokova kao i članovi američke momčadi koji su bili stariji od dvadeset godina - kineski skakači za­počeli su sa strogim treninzima u dobi od četiri godine. Jednako ta­ko, najbolji violinisti dvadesetog stoljeća počeli su svirati negdje oko pete godine; međunarodni šahovski prvaci tom su se igrom počeli baviti u prosjeku sa sedam godina, dok su oni koji su se proslavili samo na državnoj razini počeli oko desete godine. Rani početak omogućuje prednost koja se odražava na čitav život: vrhunski stu­denti violine na vrhunskoj glazbenoj akademiji u Berlinu, svi tek nešto stariji od dvadesete, u životu su ukupno vježbali oko deset tisuća sati, dok su studenti iz »druge lige« u prosjeku vježbali oko sedam tisuća petsto sati.

Čini se da one koji su na samome vrhu neke takve aktivnosti od onih približno jednakih sposobnosti razdvaja stupanj do kojeg, za­počinjući rano u životu, mogu godinama i godinama ustrajavati u marljivu vježbanju. A ta ustrajnost ovisi o emocionalnim osobinama - elanu i upornosti unatoč teškoćama - više nego o bilo čemu dru­gomu.

Dodatna isplativost motivacije, razmatrane odvojeno od drugih urođenih sposobnosti, u smislu životnoga uspjeha, može se vidjeti u uspjehu studenata azijskog poddrijetla u američkim obrazovnim insti­tucijama i na radnim mjestima. Jedno temeljito istraživanje podataka govori da američka djeca azijskog podrijetla u odnosu na bijelu dje­cu u prosjeku imaju prednost u kvocijentu inteligencije od samo dva do tri boda. Unatoč tome, u okviru određenih zvanja, na primjer pravničke ili liječničke struke u kojima.završava velik broj Amerikanaca azijskog podrijetla, kao skupina oni se ponašaju kao da im je IQ znatno viši – kao da.je.riječ o vrijednosti od 110 kod Amerikanaca japanskog podrijetla i vrijednosti od 120 kod Amerikanaca kineskog podrijetla. Razlog za to, čini se, leži u činjenici da azijska djeca od prvih dana škole rade marljivije od bijelaca. Sanford Dorenbusch, sociolog sa Stanforda koji je proučio više.od deset tisuća učenika srednjih škola, otkrio je da Amerikanci azijskog podrijetla domaćim zadaćama posvećuju 40 posto više vremena od drugih učenika. »I dok je većina američkih roditelja pripravna prihvatiti djetetove slabe točke i naglašavati ono u čemu je dijete dobro, kod Amerikanaca azijskog podrijetla vrijedi stav koji kaže: ako ti nešto ne ide dobro, uči i kasno navečer, a ako ti još uvijek ne ide dobro, ustani rano i uči prije škole. Oni drže da uz odgovarajući trud škola svakome može ići dobro«. Ukratko, snažna kulturološka radna etika prelazi u snažniju motiviranost, gorljivost i ustrajnost - emocionalnu prednost.

Do stupnja do kojeg nam smetaju ili nam pojačavaju sposobnost razmišljanja i planiranja, vježbanja za neki daleki cilj, rješavanja prob­lema i sl., emocije određuju granice naših sposobnosti za to da se ko­ristimo urođenim mentalnim darom i taka određuju kako ćemo proći u životu. A do stupnja do kojeg nas osjećaji elana i ugode - ili čak optimalne količine tjeskobe - motiviraju u onome što činimo, ti nas osjećaji vode do uspjeha. U tom smislu emocionalna je inte­ligencija vrhunski oblik nadarenosti, vještina koja ima dubok i snažan utjecaj na sve druge sposobnosti, bilo da ih potpomaže ili im smeta.

 OBUZDAVANJE IMPULSA: TEST S KOLAČIĆEM

Zamislite da su vam četiri godine i da vam netko predloži ovo: pričekate li dok ta osoba nešto brzo obavi, za nagradu ćete dobiti dva sljezova kolačića s čokoladnim preljevom. Ako vam je to pre­dugo za čekanje, dobivate samo jedan - ali taj kolačić možete uzeti odmah. Riječ je o izazovu koji će svakako na kušnju staviti svakog četverogodišnjaka, o mikrosvijetu vječite borbe između nagona i svladavanja, ida i ega, želje i samokontrole, uzimanja nagrade i odga­đanja tog trenutka. Što će dijete u ovom slučaju odabrati vrlo je zna­kovit test; njime se brzo očitava ne samo karakter, nego i put kojim će dijete u životu vjerojatno krenuti.

Moguće je da ne postoji psiholoska vještina koja bi bila temeljni­ja od odupiranja nagonu. Riječ je o samome korijenu emocionalne samokontrole, budući da sve emocije, već po svojoj samoj naravi, navode određeni nagon na djelovanje. Nemojmo zaboraviti da je u korijenu riječi emocija glagol "kretati se, pokrenuti". Sposobnost opiranja impulsu koji nas navodi na djelovanje, gušenja početnog pokreta, na razini moždanih funkcija najvjerojatnije se prevodi u in­hibiciju limbičkih signala motoričkome korteksu, premda takva in­terpretacija zasada mora ostati u sferi spekulativnoga.

U svakom slučaju, iznimno istraživanje u kojem je pred četvero­godišnju djecu postavljen izazov sa sljezovim kolačićem pokazuje točno koliko je temeljna ova sposobnost obuzdavanja emocija i time odgađanja nagonskog impulsa. U sklopu ove studije, koju je psiho­log Walter Mischel šezdesetih godina započeo u vrtiću u krugu sveu­čilišta Stanford, a u kojem su sudjelovala uglavnom djeca profesora, studenata na postdiplomskome studiju i drugih namještenika, istra­zivači su potražili ove četverogodišnjake u trenutku kada su završa­vali srednju školu7.

Neki četverogodišnjaci uspijevali su čekati punih petnaest minu­ta, što im je zasigurno izgledalo kao čitava vječnost, da bi se ispitivač vratio. Kako bi lakše izdržali muke, pokrivali su oči samo da ne mo­raju gledati u iskušenje, ili su podupirali glavu rukama, razgovarali sami sa sobom, pjevali, poigravali se rukama i nogama, čak i poku­šavali zaspati. Ovakva odlučna djeca za nagradu su dobila dva kolača. Ali ona druga, impulzivnija djeca, zgrabila bi onaj jedan kolač, i to gotovo redovito samo nekoliko sekundi nakon što bi ispitivač izišao iz prostorije kako bi "nešto obavio«.

Dijagnostička snaga reakcije na ovu situaciju postala je jasna dvanaest do četrnaest godina kasnije, kada su ta ista djeca zatečena u adolescentskoj dobi. Emocionalne i društvene razlike između djece iz skupine koja je odmah ščepala kolač i djece iz skupine koja je čekala nagradu bila je drastična. Oni koji su se oduprli izazovu kao četverogodišnjaci sada, kao adolescenti, bili su društveno sposobni­ji: učinkoviti na osobnome planu, puni samopouzdanja i sposobniji za suočavanje sa životnim frustracijama. Za njih je bilo manje vjero­jatno da će se u određenoj situaciji izgubiti, ostati paralizirani ili us­tuknuti pred stresom ili da će pod pritiskom postati razdražljivi ili neorganizirani; oni su prihvaćali izazove i hvatali se s njima u koštac, umjesto da odustaju čim naslute poteškoće; bili su puni pouzdanja u vlastite sposobnosti i samouvjereni, dostojni povjerenja i pouz­dani; preuzimali su inicijative i svom se snagom bacali na zadaće. I deset godina kasnije, još su uvijek bili u stanju na putu do cilja od­gađati trenutak primanja nagrade.

Međutim djeca iz one druge skupine (približno trećina od ukup­nog broja), koja su odmah uzela kolačiće, imala su manje ovakvih od­lika i umjesto njih razmjerno mučniji zajednički psihološki portret. Kao adolescenti češće su bježali od društvenih kontakata; češće su bili tvrdoglavi i neodlučni; frustracije su ih lako uzrujavale; o sebi su nerijetko mislili da su "loši« ili nedostojni; skloniji regresivnom po­našanju i paraliziranosti pod stresom; puni nepovjerenja i kivnosti zbog toga što "ne dobivaju dovoljno«; skloniji ljubomori i zavisti, pretjeranom i oštrijem reagiranju na razdraženost, time provocira­jući rječkanja, svađe i sukobe. I nakon svih tih godina, ni sada nisu bili sposobni odgoditi trenutak primanja nagrade za uloženi trud.

 

Ono što se pokazuje na sitnicama u ranome životu s godinama procvjeta u širok spektar društvenih i emocionalnih sposobnosti. Sposobnost nametanja odlaganja određenog impulsa u samome je korijenu obilja napora, od održavanja dijete do studiranja medicine. Neka djeca, čak i u dobi od četiri godine, već su svladala osnove: bili su u stanju iščitati društvenu situaciju kao tip okolnosti u kojoj vrije­di čekati, te skrenuti pozornost s iskušenja koje je na dohvat ruke na nešto drugo, istodobno održavajući potrebnu razinu ustrajnosti u želji za postizanjem cilja - dva sljezova kolačića s čokoladnim pre­ljevom.

Što je bilo još neobičnije, kada se ispitivanu djecu ponovno pro­cjenjivalo na završetku škole, oni koji su strpljivo čekali bili su neus­poredivo superiorniji kao učenici u odnosu na one koji su se poveli za prvim impulsom. Prema procjenama njihovih roditelja, bili su aka­demski sposobniji za pretvaranje zamisli u riječi, za korištenje i reagi­ranje na razumnost, za koncentriranje, za planiranje i provođenje planova; usto, pokazivali su više želje za stjecanjem znanja. A što je bi­lo najnevjerojatnije, u testovima SAT (prijemni test na američkim sveučilištima) imali su drastično bolje rezul­tate. Trećina djece, oni koji su sa četiri godine tako željno ščepali kolače, u prosjeku je imala verbalni rezultat 524, a numerički 528; ona trećina koja je najduže čekala imala je prosječno 610, odnosno 652 boda - što je u ukupnome rezultatu razlika od 210 bodova 8.

To što četverogodišnja djeca pokažu u ovome testu odgađanja primanja nagrade dvostruko je pouzdanije sredstvo predviđanja kakvi će im biti rezultati u testovima SAT nego što je to IQ u dobi od četiri godine; IQ postaje snažnijim faktorom predviđanja rezultata SAT-a tek pošto djeca nauče čitati9. Iz toga se može zaključiti da spo­sobnost odgađanja primanja nagrade snažno pridonosi intelektual­nome potencijalu posve odvojeno od samog kvocijenta inteligenci­je. (Neučinkovita kontrola nagona u djetinjstvu takoder je snažan čimbenik predviđanja kasnije delinkvencije, i u ovom slučaju pouz­daniji od IQ-a.) Kao što ćemo vidjeti u Petome dijelu, dok neki tvrde da je IQ nemoguće promijeniti i da on stoga čini nepromje­njivu granicu djetetova životnog potencijala, postoje brojni dokazi o tome da je emocionalne vještine poput potiskivanja impulsa i točnog iščitavanja društvene situacije moguće naučiti.

Ono što Walter Mischel, koji je proveo ovo istraživanje, opisuje pomalo nespretnom frazom »cilju podređena samonametnuta odgo­da zadovoljstva«, možda je i sama bit emocionalne samoregulacije: sposobnost poricanja nagona radi postizanja cilja, bilo da je riječ o proširenju tvrtke, rješavanju jednadžbe ili osvajanju prvenstva u hokeju na ledu. Njegovo otkriće naglašava ulogu emocionalne inteli­gencije kao metasposobnosti, koja određuje koliko su dobro ili loše osobe u stanju koristiti se svojim drugim mentalnim sposobnostima. "